Dr. sc. Miroslav Dragičević, koji je u svojoj bogatoj karijeri  bio direktor Instituta za turizam u Zagrebu, direktor Horwath HTL Hrvatska a specijaliziran je za strateško i operativno planiranje  u turizmu. On je također konzultant  za investicije bogatog  međunarodnog iskustva, bio je sa svojim timom autor  većeg broja strateških dokumenata hrvatskog turizma  te je sudjelovao u  stvaranju jedne od najvećih hotelskih tvrtki u Hrvatskoj kao i profiliranju turističkih destinacija. 

U povodu dodjele Nagrade za životno djelo dr. sc. Miroslavu Dragičeviću,  donosimo dijelove intervjua kojeg je dao  UT-u na početku pandemije, u proljeće 2020. godine.

Ukupan je model poslijeratnog uspona našeg turizma povezan s preuzimanjem naslijeđene imovine i njenog postupnog podizanja putem tzv. brownfield investicija. Green field investicije nisu nikad bile ozbiljan pokretač  modernizacije našeg hotelijerstva. Ovaj je tip investicija bio dominantan u privatnom apartmanskom biznisu.

Danas imamo situaciju da su naši ključni igrači podinvestirani jer nemaju kapacitet niti financijsku moć da brzo i efikasno dovrše investicije u vlastiti portfolio. Ako bi nastavili ovom dinamikom, trebalo bi im najmanje desetak godina da završe svoj investicijski ciklus, a onda bi na red ponovno došle investicije to jest objekti u koje je ulagano prije deset ili petnaest godina. Prema tome, od postojećih vlasnika uz neke izuzetke nije moguće očekivati prirast green field inevsticija i novih hotela. To, međutim, zbog naše tržišne pozicije ionako nije moguće putem klasničnog komercijalnog modela izgradnje hotela. Hrvatska,  da bi izašla iz tog začaranog kruga mora dati mogućnost izgradnje tzv. mixed use resorta, o čemu se besplodno priča više od dvadesetak godina, a do čega još uvijek nije došlo. Barijere ulaska investitora u našu turističku industriju nametnule su prije svega lokalne elite jer ih je prethodno država isključila iz privatizacije hotela. Kad je lokalna zajednica izgubila svoje socijalističke hotele, onda su novi vlasnici smanjili socijalno zapošljavanje kako bi podigli  produktivost novim vlasnicima. „Lokalcima“ nije drugo preostalo nego krenuti u ekspanziju apartmanskog biznisa kao prirodnog nagona za vlastito stjecanje bogatstva, a kao nadomjestak za vlastitu sivu ekonomiju za vrijeme socijalizma. Stoga su bilo kakva uljudna globalna rješenja kod nas stavljena izvan snage pod geslom da „nedamo mi naše nacionalno srebro“. I danas se mnogi pitaju što je unosnije: imati apartman s kojim operira neki brand a vi ga koristite dio godine a za drugi dio, kad ga posrednik - operator koristi, dobivate novac, ili pak da gradite sami apartmane i vile koje vam stoje kao neproduktivni kapital. Bez promjene te težačko-grabilačke logike i transformacije lokalnih upravljačkih standarda, neće biti novih i green field investicija u hotele i luksuzne resorte za našu i međunarodnu kvalitetnu potražnju. Niti jedan naš današnji vlasnik osim malih izuzetaka, neće napraviti luksuzni hotel. To može samo netko s internacionalnim kapacitetom izgradnje i upravljanja luksuznim mixed use resortima, to jest uz održivi biznis nekretninama.

  

UT: Je li kriza i prilika da se okrenemo  domaćoj proizvodnji i da je razvijamo,  da intenzivnije razvijamo  posebne turističke proizvode,  da se od kvantitete okrenemo kvaliteti?   Ima li  država pravo od gospodarstva u čiji spas sada ulaže  tražiti primjerice veće uključivanje domaće poljoprivredne i  druge proizvodnje?  

 

Svaka je kriza uvijek i prilika. Za nas je ova kriza prilika da se konačno destimulira ili zaustavi sirovinski model turizma  i konačno otvori prostor za turizam više dodane vrijednosti. To je, jasno, lakše reći nego ostvariti pa se postavlja pitanje: kako? Tako što se mora ograničiti rast privatnog smještaja i kampinga. Kod privatnog se smještaja mora jasno odvojiti  njegova socijalna dimenzija i dozvoliti da se turizam babe Mare odvija kao socijalna kategorija unutar tzv zimmer frei biznisa unutar domaćinstava. Drugi i nekoliko puta veći dio tog biznisa koji ima ekonomiju obujma te napose onaj koji je u vlasništvu rezidenata izvan naših turističkih destinacija, treba pošteno oporezovati ako ostaju u tom biznisu.  Ako se odluče konvertirati taj biznis u mali obiteljski hotel ili drugi viši poslovni model koji ima dodanu vrijednost i koji zapošljava, valja ga izravno stimulirati jer, dakle, zapošljava i jer plaća porez svojoj državi. Kampove treba isto tako pošteno oporezovati ili na bilo koji način riješiti odnose države i vlasnika kampova nastalih u privatizaciji. 

Nadalje, svim sredstvima treba stimulirati turističko/poljoprivredne OPG-ove kao svojevrsne domaćine ili agroturizme po uzoru na Toskanu ili Štajersku. Treba  stimulirati izgradnju komercijalnih hotela s 4 i 5 zvjezdica i takvim rizičnim investicijama treba pogodovati s PDV-om od 5 posto. I konačno, treba omogućiti izgradnju mixed use resorta tipa Punta Skala ili Vrtovi Sunca kod Dubrovnika. Hrvatska bi  s dvadesetak takvih resorta na brownfield ili greenfield osnovi  revolucionirala ne samo svoju hotelsku ponudu nego i cjelovito turističko iskustvo.

Jasno je da se sada postavlja pitanje je li to moguće, odnosno da li će ova kriza natjerati naše političke elite da se to ostvari.  Ruku na srce, ne znam i nisam siguran…     

UT: Što prognozirate za tržište radne snage?

Svi problemi radne snage koji su prisutni zadnjih godina ostaju i kriza to bitno ne mijenja. Naime, kao i globalna industrija tako i naša postaje sve više svjesna da se konkurentnost ove industrije  kao i profiti vlasnika ne mogu temeljiti na niskim plaćama i nikakvim životnim uvjetima radnika. Tu je naša industrija napravila određene iskorake pa ne vjerujem da će naše tvrtke  teret krize nekritički prebaciti na teret radnika upravo zbog naučenih lekcija iz nedavne prošlosti.  Konkurentnost se ove industrije gradi na snazi i kvaliteti radnika, pa je izvjesno da ovdje kriza neće bitno promijeniti stvari. Dapače, lojalnost radnika će se po mom sudu sve više stimulirati i cijeniti pa će i poslodavci prema radnicima biti više inkluzivni.  

UT: Imamo li kritičnu masu kadrova na svim razinama, od lokalne do nacionalne, spremne za promjene?  Je li sada vrijeme za zaokret?

Hrvatska općenito ima sposobne i kreativne kadrove. To se bez dileme vidi na međunarodnom tržištu rada. No, poznato je da se  naše političke elite dosada nisu ponašale sukladno pravilima civilnog društva nego, dapače, po pravilima kriminala i korupcije. Takvo stanje nije omogućavalo hrvatskim kadrovima da stvore veću dodanu vrijednost i ti su se kadrovi ponašali uglavnom unutar datog prostora slobode koje traži tržište rada ili su pak morali odlaziti van.

Normalni i obični ljudi to jest kadrovi, ne mogu se nositi  s nakaradnim modelom privatizacije uvjetovane političkim pogodovanjem, nakaradnim modelom teritorijalnog ustroja, korupcijom kao modelom opstanka  i sl. Naše je nacionalno sazrijevanje išlo stoga sporo i bilo je uglavnom nametano izvana jer su i osnovne reforme zapravo bile uvjetovane članstvom u EU. Zato mi se ova situacija s koronavirusom čini bitnom jer se nadam  da ona  može postati poticaj za spas temeljem vlastite svijesti i spoznaje, a ne temeljem neke izvanjske prisile. 

Kad je riječ o turizmu, korona-kriza nam je na demokratičan način poručila da se probudimo i konačno odmaknemo od turizma samorušilačke logike. Od turizma brže,  više i masovnije korona-kriza  nam kaže:  idite prema održivom turizmu, dakle prema turizmu reda, rada i kvalitete. 

 

           (Stručna revija UT, proljeće 2020. g. )